Dva se brata ponovno susreću nakon pet godina. Jedan je bio u zatvoru. Drugi je opljačkao opasnu ogradu i sada bježi s Dianom, svojom kćerkom. Njih troje krenuli su na putovanje kroz nasilnu, mitsku, divlju i divlju Andaluziju. Putovanje na kojem se pojavljuju stare rane iz prošlosti i na kojem su se braća prisiljena pomiriti kako bi spasila svoje živote.
Iz ove premise dio Kike Maillo usmjeriti nešto potpuno drugačije Eva. Njegov izvorni način stvaranja kina dao mu je Goyu kao nagradu, sa španjolskim znanstvenofantastičnim filmom. Dobro su pročitali, španjolski znanstveno -fantastični film. I mislim da postoji nekoliko stvari po kojima se ovaj redatelj odlikuje. Prva bi bila ta potreba za koju se čini da mora snimati filmove kojima nema mjesta u našoj zemlji, do te mjere da riskira mnogo, koliko god mislim da je u suprotnom smjeru. Također je vrijedno spomenuti da povrh toga želi snimati filmove s osobnim žigom, koristeći tehniku za razlikovanje fotografije i označene, alternativne postavke. Potonji bi također mogao biti pokrajina scenarista. Zatim Rafael Cobos (minimalni otok) navikli smo stvarati alternativne stvarnosti u koje se uklapaju problemi i motivacije onoga što živimo iz dana u dan. Kriv je i scenarij koji je usput ostao malo. Pretpostavljam da je sinergija s Fernandom Navarrom ta koja mu je dala dodir za stvaranje te divlje i nasilne Andaluzije. Otkrili smo još jedan lijepi primjer andaluzijskog kino noira.
Jer povijest nam je predstavljena u Malagi kojom upravlja José Sacristan. Lik koji glumi ne želi pustiti učenika koji je bio poput sina da pobjegne, svog voljenog Tora (Mario Casas). A odnos između njih dvoje, kroz cijeli film, majstorski je protumačen. Dva glumca i Luis Tosar ispunjavaju film svojom prisutnošću. Umjetnički smjer zadužen je za hvatanje nekih andaluzijskih simbola bez stereotipa. Čudno je to što mislim da nikada nije učinjeno. Može biti Neonsko meso Također ga bilježi tarantinijskim (sada se kaže azijskim) tipom andaluzijske kinematografije. Možda je zato uloga Tora dobra mario kuće, kojeg smo već vidjeli kao protagonista Carne de Neon. No, ovaj je film avangardniji i stvara krajolike izmišljene u Andaluziji u građevinarstvu i turizmu, što djeluje postapokaliptično i groteskno. I to je dobro jer nam se ne prikazuje kao pamflet društvenih zahtjeva, već kao podloga za crnu povijest.
Postoji jedna stvar koju mogu cijeniti samo ljubitelji akcijskog filma i mi koji gledamo španjolsku kinematografiju. I mislim da bi nasilnim scenama mogla pozavidjeti i najbolja inozemna kinematografija. Možda je više nedostajalo i mislim da je film izgubljen u emocionalnoj radnji zbog nedostatka proračuna, nadam se. Siguran sam da je kuhinjska scena, općenito hotelska scena na kraju filma, koštala mnogo, mnogo novca. I na tom riziku da neće stići platiti račune mora se zahvaliti producentu Lópezu Lavigneu, za kojeg razumijem da se jako voli upuštati i riskirati s projektima ovog kalibra. Uostalom, ovo je kino.
Sa svojim dobrim i lošim stvarima, Toro ti napravi "nešto" u glavi. Neki od nas otišli su u kino s niskim očekivanjima i kući smo se vratili jako sretni. Možda je oglašavanje u tom pogledu podbacilo. U Španjolskoj je potrebno više ovakvog kina.