Pjevača i frontmena jednog od pionirskih punk bendova u Argentini, Los Violadores, intervjuirao je Clarín novine.
Glazbenik je govorio o tome što danas znači biti punk, svojih vremena s grupom u vremenima potpuno nove demokracije i 90-ih.
Upitan aktualnom glazbom, je poslano protiv Coldplaya, navodeći da je posljednji album benda na čelu s Chrisom Martinom loša verzija U2 koja je zaslijepila sredinom 80-ih. Razmišljao je o brojnim povratcima odvojenih bendova za koje se mislilo da se više nikada ne vrate na pozornicu, te o nedavnoj smrti Aleksandar Sokol i njegova osobna vizija o argentinskom rocku.
Prenosimo dio tog intervjua. Ako želite pročitati cijelu bilješku, kliknite ovdje
Do koje godine možeš biti punk?
Violadores je rock grupa, već je prešla granice punka. Imamo čak i dodir metala, brit-popa. Recimo punk... 50-godišnji tip s ovom punk stvari je pomalo gagav.
Panker je umro?
Koliko ih već ima? Trideset i nešto godina? Dugo je vremena, vječnost što se dogodilo. Sad ga možemo dati za mrtvog, zar ne? Počivaj u miru. Osim toga, brzo je bio apsorbiran: velike tvrtke potpisale su The Jam, Sex Pistols, The Clash. Sustav ga je pojeo. Upijao ga je, kao što upija sve.
Plaćamo li još uvijek kulturno izdubljivanje iz 90-ih?
U glazbi je to globalno. Tražite nove stilove, a nema ih. Look Coldplay: Viva la vida je loša verzija U2 iz 80-ih. Glazba počinje biti konačna, akordi se ponavljaju. I u argentinskom rocku. Ovdje pražnjenju nije bilo kraja: eter TV šalje puno, guzice, sise, kurve.
Zašto je na političkoj razini došlo do "pusti ih sve", a tvrdnja se nije proširila na umjetničke, medijske?
Htjet ćemo jesti govno. Oni koji ne plaćaju kabel, visi. mi to želimo.
Nacionalni rock je legitimiran i počašćen. Gdje su bili Los Violadores unutar te počasti?
Neki ljudi nas poštuju, počinju nas cijeniti. Postoji i neka odmazda zbog toga što smo rekli "više se ne družimo". Kao da su rekli "ne dajemo im više lopte za lažove".
¿Ne bi im odgovaralo da se razdvoje '92, kao što jesu, nego da se vrate tek 15 godina kasnije, s turnejom i svime?
Nisu svi bendovi isti i imaju istu strategiju. Neki su pametniji, a neki nespretniji. Mi smo na strani nespretnih.
Zašto povratničke bande moraju maskirati novčane interese?
Gledajte, u Limi sam vidio Los Cadillacs, i činilo mi se kao vrlo dobra predstava. Baš me briga jesu li to radili zbog novca: ako će raditi nešto novo u glazbi, dobrodošli. Stvar s sodom bila je kao ona s Pistolsima: vratila se bez ploče, bez ičega, živjela od starog. Da je Luca poživio, koliko bi stadiona na rijeci Sumo ispunio? Pa ipak, dva dana prije nego što je umro, svirali smo zajedno u Los Andesu za 400 ljudi. Sada je i Sokol nestao... Vrijeme prolazi, a rock uzima žrtve.
Jeste li išli na punk jer ste mislili da je to nešto što svatko može svirati?
Bila je to prilika za nas koji nismo mogli studirati glazbu ili smo imali glazbenu obitelj. Ali to nije bilo lako učiniti. Nije bilo lako napisati Represiju. Jednog dana sam se razočarao u život i počeo sam pisati, i to se rodilo. Bol daje puno stvaranja. Moraš patiti.
Jeste li puno patili? Zar punkeri nisu imali grupe?
Da, imali smo. Osamdesete su bile vrijeme golemog kurva. Puno je žena ušlo u svlačionice, bila je to barbarska šala. Svi bendovi su bili u tom.
Poznati ekscesi rocka.
Srećom, dočepao sam se samo alkohola. Nisam bio alkoholičar, već više nego društveni pijanac. Sada sam u izvrsnom: vidim je li Malbec i koje godine. Pazim na sparivanje hrane... Super sam.-
izvor: Zvuk trube