U zamenu za ništa To je jedan od onih filmova zbog kojih se osjećate dobro, osim što ste proveli neko vrijeme zabave. Ne tjeraju vas da razmišljate toliko i prisiljavaju vas da razmislite o tome.
Darío, šesnaestogodišnji dječak, uživa u životu sa Luismijem, svojim komšijom i prijateljem duše. Održavaju bezuslovno prijateljstvo, poznaju se od djetinjstva i zajedno su otkrili sve što znaju o životu. Nakon razdvajanja roditelja, Darío bježi od kuće i počinje raditi u radionici Caralimpije, starog kriminalca s dozom pobjednika, koji ga uči zanatu i blagodatima života. Darío upoznaje i Antoniju, staricu koja sa svojim kolicima za motocikl skuplja napušteni namještaj. Sa svoje strane otkriva drugi način viđenja života. Luismi, Caralimpia i Antonia postaju njegova nova porodica tokom ljeta koje će im promijeniti živote.
Moć prijateljstva, davanja za ništa. To je koncept koji je utjelovljen u cijelom filmu. Vernost deteta. Jer ne zaboravimo to Dario (Miguel Herran) to je zapravo dijete koje je jako uplašeno. Ko pobegne iz sveta koji se raspada, njegov svet. I zbog toga bježi sa onim što nosi, svojim integritetom i onim malo što može uštedjeti; prijateljstvo.
A postoje i neki likovi koji ga prate u toj avanturi. Prvi je tvoj prijatelj louismi, partner sa kojim radi sve. Tu je i Antonia, starija žena (baka direktora, Daniel Guzman) to je simpatično. I Caralimpia, koja zapravo nudi prijateljstvo koje pokazuje njegovu tamniju stranu.
Jedna od najboljih stvari u scenariju je onaj ton kojim se obrađuju teme koje su zapravo jako grube. Usran život iz kojeg možeš izvući mnogo soka. Jer svi smo mi bili tinejdžeri. A mi svi ulazimo u njihovu kožu i doživljavamo dobro od njih, unatoč svim tragičnim stvarima koje im se događaju. Zato volim onaj način na koji nam je scenarij pokazao vrlo sirovo na vrlo uspješan način i s puno takta.
U zamenu za ništa pokazuje iz suštine svoje razrade univerzalnu poruku. Čista priča koja nam je data nizašta.