Irska grupa stala je sredinom 2003. godine sa snimanjem za nastavak "Probudi se i pomiriši kafu" (2001) sa izjavom u kojoj se najavljuje pauza na neodređeno vrijeme, iako je sve nagovještavalo da će ona biti duga. Možda nije bilo jasnog smjera koji bi slijedio, lajtmotiva za nastavak. Bez žurbe. Svi su iskoristili vrijeme Dolores je inspirativno i solventno iskoristila svoje rock korijene na svom prvom solo albumu, iako su za drugi resursi cilindra bili iscrpljeni. Noel je u međuvremenu flertovao s elektronikom Monkey Band, iz koje "ruže", potpuno novi album autora Brusnice, njeguje se u nekim predmetima.
Bubnjevi s kojima počinje “Conduct” nagovještavaju sjajnu temu, nekoliko minuta kasnije to se potvrđuje, uz one gudački aranžmani i te kristalno čiste house gitare koje prate slatki glas Dolores, osvojili su te. Ne ustručavaju se da povuku knjigu stilova, sa savršenom 3-minutnom pop pjesmom koja je “Tomorrow” i “Fire & Soul” ili obližnja harmonika “Raining In My Heart” (spašena sa sesija 2003.) poziva više slušalaca. Posrnulo u pokazivanju svojih najgorih tikova sa "Losing My Mind" ustupa mesto misterioznom stilu "Shizophenic Playboys". Renoviranje emisije donosi introspektivnu "Waiting In Walthamstow" koja prethodi snažnom "Show Me" i još jedno spašavanje dolazi sa "Astralnom projekcijom" ili kako sažimati svoju karijeru u 4 minuta dok se dobro obavljen posao ne uklapa u "Tako dobro".
Završavaju akustičnom temom koja daje naziv albuma u kojem se sjećaju svoje solventnosti s minimalnim resursima i ostavljaju utisak da su slušali zbirku koja se odnosi na užurbane pasuse (opet ponavlja uvijek briljantno Stephen street na kontrolama proizvodnje), ali da u isto vrijeme zvuče obnovljeno. Ukratko, najveći uspjeh albuma je žrtvovanje nepotrebne hitnosti za spokoj koji je koherentniji sa trenutnim stanjem grupe kojoj u ovom trenutku u filmu nije potreban vatromet.