Prije par dana gledao sam, u udobnoj fotelji u udobnoj kući, i na ljubaznom velikom platnu, najnoviji film meirelles, «Sljepilo«, Adaptacija Saramagovog djela, «Esej o sljepoći».
Za one koji ga nisu gledali, radi se o filmu sa vrlo impresivnim slikama, u ovom trenutku, zbog surovosti sa kojom su događaji ispričani. Epidemija počinje da pogađa sve građane Severne Amerike, ostavljajući ih potpuno slepima. U želji da održi sigurnost nezaraženih, vlada odlučuje da novoslijepe smjesti u pritvorske centre, gdje se moraju sami organizirati i upravljati. Jedan od likova koji oslijepi oženjen je ženom koja se, da bi ga pratila, pretvara da je slijepa i završi zatvorena na istom mjestu.
Kako vrijeme odmiče, pritvorski centar postaje sve prepun, što dovodi do nebrojenih nasilnih komplikacija, više smrtnih slučajeva i takmičenja, kao i izgaranja. Kroz cijeli film ona je jedina koja može vidjeti, a samim tim i jedina koja može pomoći onima koji ne vide, ali i jedina koja trpi emotivne pošasti koje okolnosti stvaraju.
Lično priznajem da mi se film dopao, i stresao me do te mjere da sam potonuo u fotelju u kojoj sam bio. Ali, s druge strane, ne mogu poreći činjenicu da nije ništa drugo do prilično doslovna adaptacija romana. A ovo zašto? Zato što sam smatrao, kada sam ga vidio, da film ne preuzima rizik discipline. Bioskop pruža mehanizme i alate pomoću kojih se neke stvari mogu prebrojati na mnogo bogatiji način i potpuno drugačiji od onoga što bi se brojalo u romanu.
Napisani tekst daje slobodu mašti koja je neuporediva. Pa, bioskop takođe mora biti u stanju da iskoristi sopstvene alate kako bi postigao isti efekat. Lično, moram reći da sam umoran od malo odigranih adaptacija, od klađenja na doslovnost koja malo obogaćuje. Od svega ovoga, film je dosta dobar, a originalni roman odličan, jako odličan...