Reditelj kojem se, lično, duboko divim, jeste Emir Kusturica. Njegovi filmovi su uvijek reprezentacija svega što vrijedi, plus udio manje finog humora (nakon gledanja «Crna mačka, bijela mačka«, nisam mogao zaboraviti debelu damu koja guzicom vadi ekser iz drveta)
Njegov najnoviji film, dokumentarni film snimljen uglavnom u Buenos Airesu, Argentina, govori o Diego Armando Maradona. Isprepliće arhivske slike, direktni izvještaji i snimke u različitim postavkama. Vidimo Fidela na Kubi, idemo u Sarajevo, pa u Vilu Fiorito, i završavamo u glavnom gradu pokrajine.
Za one koji ne poznaju ovaj mitski lik (kojih je malo), moramo priznati da je dokumentarac dobar, i pruža osnovne informacije za upoznavanje Maradone. E sad, za one koji već znaju o čemu se radi, za one koji znaju svoj stav o mnogim stvarima, za one koji znaju, dokumentarac nije ništa drugo do zbir audiovizuelnog haosa, koji reprodukuje osnovne informacije, ali ne doprinosi ničemu novom.
Film je predstavljen prošle, 2008. godine, u Cannesu. Prijatno je kao putovanje do već urađenog, ali nema daleko od toga iznenađenja. Mislim da je najprijatnije vidjeti Emira Kusturicu sa Dijegom, između piva, smijeha i anegdotskih mečeva. Lično, nisam osjetio da je film rekao sve ono što Emir obično govori u svojim filmovima, jer je više ličio na turistički obilazak najznačajnijeg grada Buenos Airesa, a potom i Maradone, a da ne kažem mnogo više.
Isto tako, preporučujem za one koji nisu baš uronjeni u ono što Maradonin život jeste, bio i što će biti. Nije remek djelo…