Erin iz dana u dan nastoji pridobiti svoje učenike unatoč tvrdoglavom odbijanju svih oblika sudjelovanja u nastavi. Ali stvarnosti geta ne treba dugo da prevlada. Član latinoameričke bande iz svog razreda svjedoči pucnjavi rasno motivisanoj; drugi dan učitelj presreće gadan rasistički strip. Erin uzima te incidente i pretvara ih u dinamičke elemente učenja. Tako se u učionici događa transformacija: učenici počinju slušati, a Erin se oslobađa svojih idealističkih predrasuda i prihvaća čuti priče koje joj dječaci pričaju o lošim ulicama u kojima moraju preživjeti neobjavljeni rat. Erin se počinje povezivati s članovima svog razreda. Donosi im urbane muzičke diskove i knjige nastale iz druge vrste geta, poput "Dnevnika Ane Frank", i ovim jednostavnim alatima otvara im oči u iskustvu borbe onih koji su patili od netrpeljivosti izvan zajednica onima kojima dečaci pripadaju. Znajući da svaki njen učenik ima priču za ispričati, Erin ih potiče da vode dnevnik svojih misli i iskustava. Nakon što ga podijele s drugima, svaki učenik vidi da njihovi drugovi iz razreda proživljavaju situaciju sličnu njihovoj; i prvi put shvaćaju da u životu postoji više životnih vidika nego čekanja da se preživi u 18. Dječakovi dnevnici prestaju biti razredni zadaci i postaju instrument vitalne afirmacije; a kontakt sa njenim studentima utječe na Erin mnogo dublje nego što je mogla zamisliti.
U svijetu poučavanja nije uobičajeno prepoznati i zahvaliti učitelju. Dobar učitelj daje slobodno i ako postoje trenuci zahvalnosti, oni obično nisu nešto neposredno, već dugoročno. Međutim, Erin Gruwell je nagrađena za njen trud na kraju priče. Osim toga, ona mnogo plaća na ličnom nivou (za raskid sa suprugom) kako bi postigla ovaj uspjeh.
Čini mi se da je Erin imala veliku hrabrost, dijelom je preskočila smjernice centra u kojem je radila, kockala se sa suprugom i borila se za izvući najbolje iz nekih učenika koji su nesumnjivo bili uključeni u najgore i različite društvene okolnosti. To je film koji se visoko preporučuje studentima i nastavnicima kako bi vidjeli entuzijazam i nastavnički poziv u svom najvećem značenju, čime su postigli težak uzajamni uspjeh vaspitača koji cijeni svoj razred i koji mu je uzvraćen.
Na kinematografskom nivou, treba napomenuti da, iako ima neke konvencionalne obrasce sjevernoameričke kinematografije, nije sva šuma origano, te da film ima neku konotaciju "američkog", neće biti loš film samo za ovo činjenica. To je dobar film za mene i toplo se preporučuje onima koji žele uroniti u kontroverzni problem nezainteresovanosti učenika za trenutni obrazovni sistem. Jedna od stvari koja mi se najviše dopala je veliko povjerenje koje učiteljica pokazuje u potencijal svojih učenika.
Više informacija - Kino i obrazovanje: "Čudo Ane Sullivan"
Izvor - Dinosaurusi takođe imaju blog