Sandra Commiso okupila je za novine Clarín filmašicu Lucíu Puenzo i glumice Inés Efrón i Emme, otkriti tajne The Fish Boy.
Nakon prolaska kroz BAFICI i njegovu nedavnu komercijalnu premijeru, drugi film mlade žene Puenzo govori o odnosu između tinejdžera i paragvajske sluškinje ko radi kod kuće, koji su umiješani u misteriozni zločin. Radnja isprepliće različite žanrove, od policije do elemenata filma s ceste, pa sve do oslobađanja u velikom finalu.
Glumački duo čine Inés Efrón i pridošlica Emme doprinosi sjajnom poslu u održavanju klime velike opće napetosti. U cijeloj bilješci redatelj i glumice preispituju ličnost likovi, odnos među njima, Emmin filmski debi, tabua poput incesta i legendi o Guaraniju koji se pojavljuju u filmu.
La puni intervju, onda:
Likovi Lale i La Guayija čuvaju toliko tajni da se nikada ne završi s otkrivanjem kakvi su, također zato što se čini da ih vodi samo strast, a nikada razum ...
Lucy: Totalno. Mislim da je prisustvo legende o dječaku ribici u jezeru, sve što se odnosi na vodu i ono što je ispod površine, povezano više s emocionalnim nego s racionalnim, to je nešto vrlo ženskog svijeta. Susret njih dvoje dolazi s tog mjesta, gdje se svi miješaju: njihov odnos je erotski, majčinski, prijateljski. Nadmašuju ih obveznice. Osim toga, bilo mi je zanimljivo pratiti Lalu rukom, nisam htio da gledatelj zna više od nje, već da bude u rangu s zabunom. Jer kad postoji veća udaljenost, teži se prosuđivanju likova, a ja nisam bio zainteresiran za daljinski pogled, prosuđujući ih. Da, da biste ih mogli razumjeti. Oboje imaju vrlo teške tajne, a ipak je bilo važno da nisu upereni prstom i da se mogu voljeti čak i ako je to neugodno.
Emma: Za mene je najvažnije bilo razumjeti kakav je La Guayi i ne osuđivati je. Mislim da je jedini razlog koji vodi njih oboje, a to je njihov razlog postojanja, ljubav koju osjećaju.
Imali ste snažan karakter za debitantski film, kako ste tome pristupili?
Emma: S Inésom vodimo računa o izgradnji veze između njih dvoje. Od prvog čitanja scenarija zamišljao sam La Guayija: djevojčicu u Paragvaju sa svojim svijetom; krhka i jaka u isto vrijeme. Ona slijedi svoje instinkte i ide sama sa svojim tijelom, što je jedino što ima: to je njena kuća, zatvor i oružje. S Lalom si na neki način dopušta da bude majka kakva nije mogla biti i ona koju nije mogla imati. Zato je veza tako snažna, izvan erotske. I njihovi svjetovi na kraju izgledaju slično.
Agnes: Lala, koja očigledno ima sve, osjeća se usamljeno. Ali kasnije otkriva samu sebe, pa čak i ja sam začuđen što je sve sposobna učiniti. Razumevao sam to malo po malo; takođe razumijem 50 posto lika kad gledam film, uvijek.
I šta ste saznali o Lali?
Agnes: Nisam mogao vjerovati da sam svom tijelu dao sve to!
Lucy: Lala je heroina, usuđuje se čak i suočiti se s tim! (smijeh)
On je lik koji prolazi kroz veliku transformaciju ...
Lucy: Da, čak i u sceni gdje se šiša, to čini stvarno i morali smo snimiti razmišljanje o prije i poslije tog trenutka. Za Ines je to bilo kao dva pucnja.
Agnes: Odatle slijedi prekid i Lala postaje muževna, stječe veću snagu. Kao da vam se s ramena diže teret. Takođe je simbolično jer njena duga plava kosa obilježava njen društveni nivo.
U filmu se direktno aludira na tabu incesta, kako su na tome radili?
Lucy:Incestne veze su toliko česte u Latinskoj Americi, broj slučajeva je beskonačan, čak su prihvaćene ili ostaju sotto voce, nažalost, nisu rijetkost. Zanimljivo je da se o tome nije više govorilo u kinu, osim u nekoliko slučajeva ili posredno.
Ali u vašem filmu taj tabu lebdi nad svime.
Lucy: Da, između očeva i kćeri postoje dvije vrlo simetrične veze između djevojčica i njihovih očeva. U stvarnosti to ima veze sa ovim simbiotskim odnosom među njima, koji postaje zrcaljen. Osim toga, htio sam nacrtati dvosmislen profil tih roditelja, ukloniti ih iz stereotipa. Oni su zlokobna bića, ali mogu biti i zavodljiva u isto vrijeme, to je ono što ih najviše uznemirava.
Arnaldo André glumi oca La Guayija, jeste li mislili direktno na njega zbog lika?
Lucy: Da, u romanu je bio brat umjesto oca, ali tada sam odlučila promijeniti i razgovarala s njim. Kad je Arnaldo prihvatio, prepisao sam mu to, misleći na vodećeg čovjeka izvan njegovog stereotipa. Vrlo je zanimljivo šta je uradio.
Ove odnose takođe obeležavaju moć i pokreću kriminal.
Lucy: Puno sam radio na odnosima moći, posebno u kući. Često se u određenim odnosima vjeruje da su stvari jednosmjerne, a u stvarnosti suprotne. La Guayi je ona koja, uprkos tome što je sobarica, ona koja rukuje nitima kuće. Kada na porodičnoj večeri pjeva u Guaraníju, ne čini to nevino.
Usred te mračnosti i mraka s kojima se likovi suočavaju, nalazi se i svijet snova, legenda koja funkcionira kao utočište.
Lucy: Nešto slično tome. Lalin put u Paragvaj je poput spirale koja se raspliće, gotovo simbolična, u potrazi za legendom koju su sami stvorili. Na tom mjestu, pored jezera Ypoá, granica između stvarnog i imaginarnog je zamagljena.