Prvi put čujem Клаус & Кински Još 2008. godine, osim što su ih zasenilo nekoliko pesama, mislio sam da neće imati mnogo budućnosti osim iznenađenja, jer sam verovao da će pevačev slab i krhak glas na kraju opteretiti muzički projekat eklektičan kao što je jedan koji su ponudili u tom inspirisanom debiju "Гори ти ломача."
Али није била случајност што се Маринин глас тако проклето добро уклопио у комаде колико и дијаметрално супротне "Mengele i ljubav" o "Runi O'Salivan", a nije zato što u stvarnosti unutar bogate instrumentalne baze demonstrira svoju solventnost koja se kreće kao riba u vodi kroz veoma različite stilove, i tako je moja teorija potonula, pošto je pevačev glas na kraju postao pečat identiteta пројекат.
Увек прихватајући крхкост и причајући свакодневне приче (понекад трауматичне) користећи иронију, група стиже до овог трећег албума „Kovači i umor“ sa utiskom da se nastavlja u trajnom stanju milosti. Није лако пронаћи тако широкогрудост у шпанском поп-у, па ми прво то пада на памет Један, The group of Tereza Iturioz (Le Man). I ovako prihvataju dvostih "Жртвовање" и не смета им што мешају електронске аранжмане са изразито рок гитарама "Deep Peaks", iznenađenja koja daju boju albumu u kome se ističe sanjivi pop koji su navikli da isporučuju. I ponovo su pogodili tako tačne teme kao što su „Sonet“, „Ugovor“ ili „Penzija“ i odaju utisak da su svoj projekat doradili i na kraju poboljšali u jasno uzlaznom pravcu gde će samo oni znati gde je vrh.
http://www.youtube.com/watch?v=JSLFxi5dN6A