Jučer sam, za skromnu svotu od 8,50 dolara, ušao u kino koje nije mnogo obećavalo, ali to je bilo u redu za kišni dan koji se odigrao. Predstava je bila u 13.20, a s mokrim nogama nisam mogao a da ne čekam da se pretvaram da je odabrani film barem dobar.
I šta sam pronašao? Sa nastupom od Mickey Rourke neverovatno, sa izuzetno ljudskom pričom, sa zaista besprekornim tretmanom likova, vremena, prostora i svireposti. Priča o borcu, kojem vrijeme klizi kroz prste. I prokleti incident ga tjera da razmisli šta je uradio sa svojim životom i šta će od tada raditi. Kćerka koja se dugo nije vidjela, prijateljica za koju se zanima kao nešto drugo i kojoj vrijeme također izmiče.
Život velikog borca, velikog plesača kavareta, velike kćeri i društva jednako očaranoga kao i duša ova tri lika. To je na neki način kritika izbora i motivacija tih izbora, koji nisu uvijek njihovi, ali su često uzrokovani glasovima drugih, vanjskih, gledatelja iluzorne slave, fantazmičke stvarnosti koja je nudi kao hrana, kao i jedino prihvatno usta invazivnog nasilja u svijetu. Borac koji pada i ustaje, jer je to jedino što može učiniti.
Moram reći da me film ostavio jako zadovoljnim, i govori više nego što bi mogao, jer bi mogao tiho upasti u površnost portreta, a da ne razbije emocije koje grozni, iako lijepi Mickey Rourke opisuje očima. To sam ja vidio.
Što se muzičke strane tiče, ovaj film nije uzalud imao konačne naslove istoimene pjesme Brucea Springsteena, rvača. Film se dobro snašao u rustikalnom stilu koji će gledatelji sa ulaznicama za koncerte Brucea Springsteena u Španjolskoj cijeniti što će se dogoditi na ljeto.
A ulazeći u neslogu, budući da se za Oscara jako borilo između Rourkea i Seana Penna, reći ću da je nagrada zaslužena za Peann, budući da Mickeyju, uprkos blještavilu, nedostaje ljudskosti koju pruža samo ispravna ruta. Ali odavde vam kažem, gospodine Rourke, da ću vas uvijek podržavati do kraja.