Novinar iz Clarína Pedro Irigoyen Putujem u Montevideo (Urugvaj) kao specijalni izaslanik za dijalog sa neće ti se svidjeti, jedan od urugvajskih rok bendova sa najvećom budućnošću u toj zemlji.
Odmah do La Vela Puerca, No Te Va a Gustar su konsolidovani u Argentini, gde su u poslednjih godinu dana uspeli da dopru do radio stanica širom zemlje i pojavljuju se kao jedan od omiljenih bendova javnosti. Prije emisija da će popustiti luna park, argentinske novine razgovarao s njima o njihovim neposrednim projektima, muzičkoj nezavisnosti, odnosu Montevideo-Buenos Aires i, naravno, o potpuno novom albumu El camino más largo., koji dolaze na predstavljanje 24. i 25. aprila u Buenos Airesu.
Veliki Montevideo bend je čine Brancciari (gitara i glas), Gonzalo Castex (udaraljke), Martín Gil (truba), Denis Ramos (trombon), Mauricio Ortiz (saksofon), Marcel Curuchet (klavijature), Guzmán Silveira (bas) i Diego Bartaburu (bubnjevi ) .
Zatim ceo intervju:
Koje su prednosti i mane dugih puteva? A šorc?
Vrlina dugog puta je prije svega u tome da se tako može živjeti. To je najbolja stvar u svakoj situaciji u životu koja na kraju bude putovanje: uživanje u samom putovanju više nego u odredištu. Loša strana dugog puta je da ako ste u žurbi, vjerovatno nećete uživati. Kratkim putem stižete za manje vremena, ali ne uživate u ruti. I postoji razlika između uzimanja prečica i praćenja tamo gde mislite da morate da idete i prolaska kroz faze koje morate da sagorite da biste došli do nečega. Možda stignete na isto mjesto, ali dugim putem zadovoljstvo je veće. Ono što košta više se vrednuje. Odjednom, da biste krenuli prečicama, morate odustati od stvari.
Ima li to veze sa nezavisnošću?
Pa, mi smo nezavisan bend, biramo da izdamo sopstvene ploče. Postoje prečice: možete potpisati s multinacionalnom kompanijom, to nam se dogodilo u nekom trenutku i srećom smo uspjeli izaći. Nije da je protiv, jednostavno nam ne služi. Ne žurimo se. Uživamo u tome da radimo stvari malo po malo, u naletu, ali imamo punu kontrolu nad onim što radimo.
U tom smislu, kako vidite generaciju kojoj pjevate?
I da li je to generacija koja je tiha. Pobuna se vidi sa druge strane. S jedne strane to ne gradi. Individualizam je ono što prevladava. Mlade ljude uče da moraju stati na glavu sljedećem i ionako dobiti određene stvari: 'Sere se susjednom i nemoj ništa raditi u grupi jer ne ide'. Mislim da smo mi kao bend uvijek bili suprotnost.
Vi ste Argentinac, došli ste živjeti u Montevideo sa 12 godina, šta najviše cijenite što ste ovdje i šta vam nedostaje u Buenos Airesu?
Nedostaju mi otac, prijatelji, odlazak na teren da vidim Bocu... Spašen od života u Urugvaju mir. Biti u mogućnosti preći s jedne strane na drugu za 10 minuta. Očigledno je tu moja porodica i moji prijatelji. Ovdje sam pronašao svoj poziv. Imam veliku naklonost prema Montevideu, to je prelijep grad. Volim Buenos Aires, ali prvi problem u saobraćaju koji te uhvati u taksiju je da se želiš vratiti. Kao bend za koji nisu razmišljali da tamo žive, znamo da bi to bila prečica.
Paparazzi su vas ukrali fotografije, napravili ste pesmu kojom kritikujete medije...
Nekim medijima. Slikali su me na vratima za trač magazin. To kod nas nije bilo uobičajeno, ono što se dešavalo u Argentini uvijek je konzumirano. Ali kako ovde nema glamuroznog šou biznisa, došli su da mi razbiju jaja. Otišli smo s probe i vidio sam momka ispred sa ogromnim objektivom. Ušao sam unutra, ali su me već snimili dvije fotografije. Bila je to naslovnica ovog časopisa i jako sam se naljutio, ali nisam mogao ništa učiniti. Ukradena fotografija, bez rasprave, bez bilješke. Pjesma govori o zloupotrebi moći medija. Ne morate u sve vjerovati, u osnovi. To je moć koju dajemo kada odlučimo da upalimo TV ili kupimo ove časopise. Imate sva prava, ali ako to nastavite da radite, nastavljate da dajete moć određenim stvarima. Niko te ne tjera da vidiš da se Moria Casán potukao sa ne znam s kim.
Jeste li dobili mnogo kritika zbog novih zvukova koje koriste na albumu?
Promijenite ono što se mora promijeniti. To je logično. Ima dosta ljudi koji vam kažu: 'Sviđali su mi se prvi albumi'. Vjerujem da bismo, da se nismo promijenili, bili prevara. Da nastavim pisati iste stvari i zvučati isto kao sa 17 godina, to ne bi bilo autentično. Nakon petnaest godina više nisi ista osoba. Problemi nisu isti. U to vrijeme sam se brinuo da znam da li ću imati malo novca da izađem za vikend ili će Boca izgubiti. Nemoguće je ponuditi isto. Mnogo je ljudi kojima se novo svidjelo, a savršeno je što ima mnogo drugih ljudi kojima se ne sviđa. Život je takav, dinamičan. Očigledno, postoje principi koji ostaju: način postojanja i odnosa prema bendu i način doživljavanja muzike.
Izvor: Clarín